Premda svatko tko imalo zna o tome, zna da se ovdje radi o procesu "od kolijevke, pa do groba..." prvenstveno u korporativnom svijetu. Od zapošljavanja do odlaska na drugi posao/u mirovinu. Pa u čemu je problem?

HRM možemo prevesti doslovno, pa su to resursi. Neka digne ruku, tko želi biti resurs? "Ja ne"; reče miš. (Iz jedne dječje pjesmice, vratit ćemo se na nju.) Okey, malo bolja varijanta su ljudski potencijali. Tko želi biti ljudski potencijal? Svi smo mi potencijalna varijanta boljeg sebe, ali ovdje se ne radi o tome. Bitna je točka gledišta! A točka gledišta s koje gledam je ona koju mi je pokazao prof. @Boris Blazinic, a to je ljudski kapital. LoL. Ako ste Slavonac po rođenju, odmah ćete se sjetiti Mrtvih kapitala (istina, napisao je i Žive) Josipa Kozarca. O čemu se radi?!

Imati povjerenje u svoje managere (i obratno), velika je stvar! Kako, zašto? Zato što su takve grupe ljudi (ili timovi), zasnovani na uzajamnom pomaganju i povjerenju. Kad imate povjerenje u nekog, čak i kritika (sud o nečemu) ne mora pasti teško. Sada nagradno pitanje. Koliko postotno uposlenici vjeruju svojoj upravi i obratno? Postotke možemo povezati sa uspješnošću (materijalnom ili nekom drugom). Uspješne grupe ljudi vjeruju jedni drugima. LoL. Zar povjerenje nije uzaludno? Nikad. Ali može biti dano "na slijepo". Do prvog razočarenja. Iza toga, nema povjerenja. Nije li razočarenje u partnera, stranku ili radnu organizaciju jedno od prevladavajućih osjećaja? Možda je. Ne bih znao. Ne gledam tako na to. Pokušavam gledati onako kako na to gledaju milenijci. (Milenijci su u stvari face. Vrlo dobro znaju što hoće, a pogotovo što neće. I ne možete ih "preodgojiti", "prosvijetliti ih" ili "prodati im foru". Brzo Vas pročitaju. Pa sad budi netko rođen do '64-te.LoL. Pripadnik sam te grupe.), te upravljaj s njima. Raj na zemlji ili pakao. Mala je razlika.

U čemu je razlika? U tome da milenijci imaju visoka očekivanja prema sebi. Pomalo su egocentrični. Zar je to loše? Ne neophodno. No, ako im ne pristupite na odgovarajući način, ne date im slobodu djelovanja (ako traže, jer neki ne traže), te im ne osigurate prikladna sredstva za rad (nekad je razlika samo u brandu), proći ćete gore nego maćeha u Jagoru (I.B. Mažuranić). Vrlo su maštoviti u vezi neispunjavanja očekivanih (upravinih) želja i pozdrava. Donekle je to odraz situacije na tržištu radne snage koje je vladalo u Hrvatskoj (i drugim zemljama ex-YU, Slovenija uključena), gdje je tobože bilo "viška" radnika. I stvarno, nezaposlenih, dugoročno nezaposlenih, pustimo sad ovu situaciju oko korone, ima cca 150.000. A planiralo se prije corone uvesti cca 90.000 stranih radnika. Pa tko je tu lud? Očito, oni koje vide nešto sporno u tim brojkama. Zar nije moguće bar pola od tih dugotrajno nezaposlenih, nagovoriti da rade? A to je moguće. Pa o čemu to ovisi?

Ovisi o naslovu. Što je za Vas HRM? Neka fensi-šmensi korporativna izmišljotina? Eh, kad bi sad našao onaj video o godišnjem razgovoru o rezultatima. Cura je na negativnu ocjenu razvalila ured, a prvo kompjuter HRovca. Rekao bih, budi mu praf. Mogao je predvidjeti reakciju. I uposlenici koji nisu "savršeni" po korporativnim pravilima i dalje su ljudi. Znači, treba se s njima postupati ljudski. To ne znači da se mora razgovarati u rukavicama. Tu sam bliži Jacku Welchu. Njemu je stalo do ljudi, premda na malo grublji, nemilenijski način. The, on je i tako bio faca u doba baby boomera. Ljudi nisu strojevi, mora biti jedno od prvih postavki HRa. Ljudi su blagoslov ili prokletstvo. Birajte!

I na kraju (ili početku kraja). Znači li to da korporacije ne mogu ništa tražiti od uposlenika? Krivo. Mogu. Mnogo toga. Sjećate se onog miša s početka? Koka je našla zrno. Tko će mi pomoći da ga samelje, pita okupljene. "Ja ne", reče miš. I tako, koka je obavila sav posao, ispekla kruh i upitala, tko ga želi jesti. "Ja, ja", poviče miš. Koka odgovori, da će ga pojesti sama. Zato, budite proaktivni, asertivni, razumijte jedni druge, ali ne zaboravite. The name of the game is teamwork. Pogotovo u kružnoj ekonomiji!